Natjecateljska kategorija: F-12 (slabovidnost)








Ante Pehar je na Igrama – PI New York 1984 osvojio dvije zlatne medalje. 
U troskoku je pet puta rušio svjetski rekord i zaustavio se na daljini od 13,54 m, a u skoku u dalj je svjetski rekord rušio tri puta i zlato podijelio s Japancem Ozaki Mineom, preskočivši daljinu od 6,41 m.

Te godine proglašen je i najboljim sportašem Grada Mostara u konkurenciji s Jasnom Merdan, tada najboljom rukometašicom bivše Jugoslavije, i odličnim nogometašima Veleža.


Godine 1985. opet je nekoliko puta rušio svjetske rekorde na Olimpijskom stadionu u Rimu, gdje je održano Europsko prvenstvo za slijepe i slabovidne osobe.
U troskoku se zaustavio na 13,85 m, a u skoku u dalj na 6,42 m. Uz izuzetno lijepe zlatne medalje, Ante je dobio i dva pehara za dva svjetska rekorda.

Posebnu je čast svim sudionicima Europskog prvenstva ukazao Papa Ivan Pavao Drugi, koji ih je primio u ljetnoj rezidenciji na jezeru Gandolfi.

I opet u Mostaru posebne počasti za Antu Grad ga 1985. godine ponovno proglašava najboljim sportašem. Mostar a niti bilo koji drugi grad u BiH nikada nije dijelio sportaše u dvije kategorije pri proglašavanju najboljih.


Na Svjetskom prvenstvu u Göteborgu 1986. godine osvaja srebrnu medalju u troskoku, a u skoku u dalj je brončani.


Zatim dolazi blistava 1987. godina kada je na Europskom prvenstvu u Moskvi, na Olimpijskom stadionu, pet puta zaredom obarao svjetski rekord u troskoku – šesti skok nije htio izvesti, kaže da je bilo dovoljno. Novi svjetski rekord je tada iznosio 14,28 m  – ovaj rezultat i danas je vrijedan medalje na najvećim natjecanjima.
Dva puta je obarao i svjetski rekord u skoku u dalj i zaustavio se na 6,50 m.

Po povratku u Mostar je  i treći put u karijeri postao najbolji sportaš Grada Mostara.


Godine 1988. osvaja brončanu medalju u troskoku na Paraolimpijskim igrama u Seoulu.


Iduće 1989. godine na Europskom prvenstvu za slijepe i slabovidne u Zürichu osvaja dvije srebrne medalje, a u nizozemskom Emenu opet osvaja dva srebra.


Godine 1991. na Europskom prvenstvu za slijepe i slabovidne, održanom u francuskom Caenu, posljednji put nastupa za Jugoslaviju i opet osvaja dva srebra.


Za tri proglašenja sportaša grada Mostara dobio je slijedeće nagrade:
1984 godine posao u Energopetrolu i nagradu od 10.000,00 DEM,
1985 godine dobio je od grada stan u kojem i danas živi a
1987 godine dobio je u centru grada poslovni prostor koji je iznajmio Sportskoj kladionici i od kojeg i danas dobija solidnu najamninu.


Velika želja da nastupi za samostalnu Hrvatsku ostvaruje mu se 1995. godine, kada s trenerom Brankom Omazićem osvaja brončanu medalju u skoku u dalj na Europskom prvenstvu za slijepe i slabovidne u Valenciji.


Nastupio je i na Europskom prvenstvu u talijanskom Riccioneu 1997. godine i u obje svoje discipline se plasirao u finale.


Za Hrvatsku je nastupio i na Paraolimpijskim igrama u Atlanti 1996. i Sydneyu 2000. godine, gdje se plasmanom u finala skoka u dalj i troskoka oprostio od velikih natjecanja.


Za svoj Atletski klub za osobe s invaliditetom 'Agram' nastupio je na Državnom prvenstvu i postao državni prvak i rekorder Hrvatske. 


Dobitnik je nekolicine najvećih sportskih priznanja u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Posebno drago priznanje on i njegov trener Branko Omazić dobili su 1995. godine iz ruku predsjednika RH Franje Tuđmana i predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Antuna Vrdoljaka.
Zaslužili su ga za prvu medalju osvojenu za sport slijepih i slabovidnih u Republici Hrvatskoj. 

Ante Pehar, za mnoge Leteći Mostarac i najbolji sportaš među osobama s invaliditetom, gledajući broj i sjaj osvojenih medalja na Paraolimpijskim Igrama i broj oborenih svjetskih rekorda ( 6 puta ).

Jedan je od prvih korisnika Nagrade SPORTSKA IZVRSNOST.

Iako su i on i njegov trener imali ponudu da tu nagradu dobijaju od Republike Srbije ( za rezultate ostvarene za vrijeme Jugoslavije ), nisu je prihvatili.